Prošlu godinu pamtit ćemo kao prijelomnu po mnogočemu. Na svjetskom nivou su je obilježila ratna razaranja u Siriji, val izbjeglica koji je zapljusnuo nepripremljenu Europsku uniju, terorizam, jačanje desničarskih gibanja diljem svijeta te kao kruna svega, iznenađujući obrat na predsjedničkim izborima u SAD. Bila je to teška godina u kojoj je sve ljudsko i moralno postavljeno na kušnju. Na drugoj strani čovječanstvo je počelo bivati sve svjesnije da moramo nešto poduzeti ako želimo preživjeti. Osim prekida ratova, moramo smanjiti zagađenje zraka i prirode te upotrebu fosilnih goriva. O tonama bačene hrane koja ostaje u trgovačkim lancima s datumom isteka upotrebe i još uvijek milijunima gladnih ljudi, ne moramo ni govoriti. Za hiperprodukciju mesa potrebne su ogromne farme sa životinjama čiji izmet proizvodi dodatni ugljikovodik, a potrošnja vode potrebne za održavanje farmi smanjuje ionako načete vodene resurse. Zrak u mnogoljudnoj Kini zasićen je sumporom i ljudi hodaju po ulicama s maskama, a djeca danima ne izlaze van da se ne bi razboljela.

 

Je li to ono što smo za sebe željeli u 2016. godini?

 

U dane blagdana se prisjećamo svojih bližnjih i počinjemo svaki puta iznova preispitivati vlastitu savjest što rezultira privremenim humanizmom i barem zakratko se solidariziramo s onima koji imaju manje sreće od nas.

Nažalost, još smo daleko od toga da si priznamo da su ratovi odgovornost svih nas i da ograde neće spriječiti da se ne suočimo s cijenom koju plaćaju nevini za našu vlastitu „sigurnost“. Zato trebamo birati i podržavati voditelje koji će raditi za blagostanje cijeloga čovječanstva i neće razmišljati sebično i lokalno. Pitanje je jesmo li smo iz svega toga nešto uspjeli naučiti i hoćemo li to uspjeti korisno upotrijebiti u budućnosti. U moru slabih vijesti i vibracija umjesto da se organiziramo i međusobno pomažemo, pokušali smo si u božićnim i novogodišnjim praznicima kompenzirati osjećaj krivnje i straha, kupovanjem i time dočarati blagostanje kako bi barem nakratko zaboraviti na krutu realnost.  No, skrivanje glave u pijesku nas neće nikamo dovesti i samo ćemo se osjećati još slabije kao pasivni promatrači misleći da mi tu  ništa ne možemo. Možemo puno i to treba i pokazati. Ne smijemo se bojati i moramo učiniti sve što je u našoj moći da ljudima koji su izgubili snagu pomognemo da se osove na svoje noge i zadobiju samopoštovanje.  Ljubaznost i smiješak ništa ne koštaju, a daju puno. Lijepo je čuti vijesti da su u dane blagdana ljudi na kontejnere za smeće vješali vrećice s poklonima za beskućnike i siromašne kojima je kopanje po smeću jedini način preživljavanja. Zašto taj običaj ne bi zadržali i dalje te time pokazali solidarnost i pažnju za siromašne kada se već društvena zajednica ne zauzme dovoljno za njih. Uloga crkve bi u tome trebala također biti puno aktivnija kroz kontinuirano organiziranje sakupljanja pomoći u potrepštinama za najsiromašnije obitelji. Svaki grad bi morao kroz cijelu godinu imati socijalne kuhinje u kojima bi volontirali dobrovoljci. Socijalne trgovine također su dobra rješenja. Ne smijemo takve aktivnosti ograničiti samo na praznike. Društva kao što je naše također mogu pridonijeti organiziranju takve pomoći. Na svakoj našoj priredbi možemo sakupljati, umjesto ulaznica, igračke i knjige za djecu socijalno ugroženih obitelji ili za domove za djecu bez obitelji. Isto tako možemo na našem štandu za praznike ponuditi besplatne obroke za socijalno ugrožene. Puno toga možemo napraviti zajedno, a dosta toga i uspijevamo ostvariti. S vjerom u sretniju i uspješniju novu godinu kao novi ciklus u kojem ćemo zajedničkim snagama obnoviti moći, ustrajmo u svojim novogodišnjim odlukama i iskoristimo svaki dan tako da život živimo punim plućima u skladu s devizom „carpe diem quam minimum credula postero“ (Što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra, odnosno dok možeš čini dobro jer sutra može biti prekasno).