Subetnički identiteti hrvatskih manjinskih zajednica – između tradicije i sredstva asimilacije
26. Forum hrvatskih manjina
6.12.2021. Zagreb
Tema je ovogodišnjeg Matičina stručnoga skupa koji svake godine tematizira određeni segment života hrvatskih manjinskih zajednica u Austriji, Crnoj Gori, Češkoj, Italiji, Mađarskoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji je bila „Subetnički identiteti hrvatskih manjinskih zajednica – između tradicije i sredstva asimilacije“,
Cilj ovogodišnjeg Foruma je pokrenuti raspravu o identitetskom naslijeđu hrvatskih manjinskih zajednica. Subetnički identiteti su brojni i bitan su dio njihova identitetskog naslijeđa. Odnos hrvatskih manjinskih zajednica prema njima vrlo je slojevit. Posebno je osjetljiv problem njihove moguće zloupotrebe i to posebno od strane većinskih naroda i kultura kada se koriste i kao sredstvo postepene asimilacije 2021.
Renata Prača, ispred Saveza hrvatskih društava u Sloveniji u uvodnom predavanju Foruma, predstavila je referat Đanina Kutnjaka Elementi identiteta (subetničnosti) Međimuraca.
Elementi identiteta (subetničnosti) Međimuraca
Povijesno nasljeđe, kulturni sklop (i stvaralaštvo), pa i općenito život na području Međimurja mora se promatrati u okviru cjelokupnoga hrvatskog naroda. Međimurci i jesu i nisu subetnos, jer imaju sadržaje i za jedno i za drugo, tijekom povijesti subetnički elementi su se jače ili slabije uočavali i bili više ili manje prisutni. Pripadnost širem hrvatsko-kajkavskom krugu, pa i nove tendencije “moderniteta”, govore protiv subetničke teze. Ipak, ako su Međimurci do danas, usprkos svemu, uspjeli sačuvati svoju vlastitost i osobitost, to je znak “čvrstoće” onoga što uvjetno možemo označiti kao subetničnost.
Alternativno, specifično vremenovanje života govori i o potrebi traženja zavičajnosti što nipošto nije tek puki geografski pojam. Zavičajno u Međimuraca našlo je svoj najsnažniji izraz u narodnoj pjesmi, odnosno u takozvanoj subliminaciji, gotovo fascinaciji zavičajnošću. Pojam Međimurje javlja se u narodnoj pjesmi i kao prosuditelj, čak moralni autoritet, Mura i Drava dragocjene su granice jer su Međimurca od davnine štitile od izvanjskih udara, i zato on o njima pjeva s poštovanjem. Prema nekim podacima u Međimurju se sačuvalo čak oko 2.000 različitih pjesama, tematski vezanih za zavičaj.
Narodne međimurske pjesme bile su upravo kao jedan od argumenata za određivanje identiteta Međimuraca. Naime, Žgančeve zbirke međimurskih popijevki bile su predočene u Versailleu kao dokaz da Međimurje ne spada u Mađarsku nego u državu SHS!
Prihvativši jednu generalizaciju (koju dakako treba točnije utvrditi), može se (uvjetno) reći da Međimurci vide sebe kao pitome, marljive i radne ljude. Kroz povijest bili su kmetovi, a početkom industrijalizacije jeftina i manje kvalificirana radna snaga. Međimurci su, dakle, “prilično ponizni”, kako to često znaju reći kad razgovaraju o sebi, zanimljivo je da došljaci nedavno doseljeni u Međimurje iz drugih krajeva to teško mogu shvatiti ali upravo zato lakše uspijevaju u društvu “poniznih”. Političari porijeklom iz Međimurja koji su nešto značili u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) mogli bi se nabrojiti na prste jedne ruke, za razliku od, primjerice, Zagoraca. Međimurci su, moglo bi se reći gotovo apolitični i to ponajprije iz povijesnih razloga, jer je političnost u prošlosti zaista bila opasna. I danas glavnu riječ u politici općine Čakovec vode došljaci, ljudi rođeni izvan Međimurja, iako su se vremena promijenila. Doduše, Međimurci su u Drugom svjetskom ratu bili na strani NOP-a i protiv Mađara, a poznato je da je preokret 1918. imao značajke socijalnoga i narodnog ustanka koji neki autori nazivaju čak i “međimurskom revolucijom”. Međimurci nisu tako agresivni i prodorni u nastupu, ili tako svestrano uključeni u dinamične tokove hrvatskog društva, poput njihovih susjeda
Zagoraca. Oni se više mire sa sudbinom u iskazivanju duhovnosti i slobode, čini se da su i skučeni, zatvoreni u sebe, čak sumnjičavi prema drugim ljudima. S druge strane, javlja se orijentacija na praktičnost i radinost – posao je važniji od škole. Tako je prilikom prikupljanja podataka o novoj pojavi vanjske migracije iz Međimurja, na upit zašto Međimurci odlaze na rad, jedan od autora čuo obrazloženje ispitanika da su Međimurci potpuno “ludi za posel”. To bi moglo djelomično objašnjavati i razmjerno brz razvitak Međimurja poslije rata.
Poslije epohe Zrinskih do 1918. (izuzevši vrijeme apsolutizma kad je to zapravo bilo irelevantno), Međimurje se nalazilo izvan Hrvatske. U tom razdoblju Međimurci su spali u položaj kulturno depriviligirane (“ponizne”) etničke manjine, sa stanovitom mjerom “indiferentnosti” (i “apolitičnosti”) prema vanjskim faktorima koji su djelovali na njihove živote i zapravo krojili sudbinu njihova kraja. Ta je činjenica zacijelo uvjetovala stanovito nepovjerenje prema vanjskim ljudima, ali i sposobnost snalaženja u stranom poretku pomoću solidarnih veza i oslanjanja na vlastite snage. Već spomenuta radinost može se povezati (i) s time. Drugi odraz jest potraga i psihološka potreba za domovinom (koju vidimo, konkretno, u današnjoj pripravnosti međimurskih migranata da se vrate kući). U jugoslavenskom razdoblju Međimurci su se našli, barem jednim dijelom, čas na pravoj strani i čas na krivoj strani vlasti. U poslijeratno doba, kao pretežno seljački i zemlji privržen narod, s elementima religioznosti (koja ima korijene iz vremena mađarizacije), Međimurci su bili zapostavljeni (problematičan razvitak poljoprivrede u socijalističkoj Jugoslaviji), pa i ideološki sumnjivi (unatoč ranijem vezivanju za vlast). Rješenje te situacije ponovno se moglo naći u oslanjanju na vlastite sposobnosti. To bi objašnjavalo i zašto su se Međimurci tako masovno uputili na rad šezdesetih i sedamdesetih godina i zašto se lokalna Služba za zapošljavanja toliko pobrinula da im to omogući. Odlazak na rad u inozemstvo uklopio bi se u plan za razvitak vlastitog kraja. A u tome izgleda da su Međimurci bili razmjerno uspješni. Na kraju, ostaje nam i dalje otvorena poticajna teza oko koje se nije lako opredijeliti, pitanje jesu li Međimurci subetnos u hrvatskom etnosu. Identitet Međimuraca svakako je prisutan unutar širega kajkavskog i hrvatskog kruga, taj se identitet oblikovao u dugoročno, on je još uvijek djeljiv na neke suvremene pojave (među inim i na suvremenu migracijsku perspektivu Međimuraca).
Međimurci u Sloveniji
Gornje Međimurje
Pogranični prostor između Međimurja i slovenskog Prekmurja ima svoje posebnosti. Matične knjige, kao i sjećanja ukazuju na to da je na tom području suživot bio bogat i važan, a uvođenje tvrde granice 1991. godine prekinulo je neke procese koji su bili važni za lakši život. Povezivanje se na ovom prostoru događalo iz razloga koji su evidentni i na drugim dijelovima slovensko-hrvatske granice: ekonomske veze, obiteljske veze, društvene veze. Takve veze suživota koje su nastajale stoljećima, i za njima se osjeća sjeta za zajedništvom, nakaradno su prekinute i time je napravljena šteta. Najveći problem je visoka politika koja nije svjesna realne situacije na terenu i često se ne shvaća da su s presijecanjem i uspostavom izuzetno tvrde granice (dodatno još pooštreno s visokom žičanom ogradom) učinjene promjene koje više neće moći uspostaviti toliko blizak suživot na mikrolokacijama koje pronalazimo duž cijele slovensko-hrvatske granice. To su potvrdila i novija jezična istraživanja, gdje slovenski dijalektolozi tvrde da govori na obje strane granice pokazuju veliku sličnost, te da međimurski govori pokazuju određene značajke prleškog govora, ali i obrnuto. Slično je lingvistička geografija utvrdila da su prekmurski slovenski govori i međimurski kajkavski govori dva idioma jednog jezika koje dijeli državna i nacionalna granica.
Rodbinske veze su jedna od najvažnijih veza kada se radi o suživotu u pograničnom prostoru, a to je karakteristično za cijeli pogranični slovensko-hrvatski prostor. Naime, bez granice, u današnjem smislu riječi, prekogranična mjesta promatranog geografskog prostora bila su mjesta gdje su živjele potencijalne udavače, odnosno ženici, a radi suživota već na prije spomenutim područjima bilo je najnormalnije da se mladi upoznaju i vjenčaju. U tom upoznavanju, ali i
svakodnevnom životu su izuzetnu važnu ulogu imali sajmovi i zabave, kao i proštenja, a važnu ulogu su imala i kulturna društva i druga dobrovoljna društva. Orijentirani jedni na druge u prostoru gdje nije bilo izražena granica te gdje je prostor gibanja bio lakši nego npr. do drugih hrvatskih ili slovenskih gradova, mladi, ali i stariji su se često družili i to tražeći različite prigode. Potrebno je spomenuti i odlazak na hodočašća stanovnika pograničnih naselja.
Izrazito je važno bilo gospodarsko sudjelovanje i povezivanja, koje se razvijalo prije 1991. godine, a nakon osamostaljenja dolazi i do pada tih veza. Prije svega se radilo o dvovlasništvu kao i o zaposlenju, problemima na koje su često upozoravali i slovenski i hrvatski istraživači. Zemljišni posjedi Slovenaca s hrvatske strane i Hrvata sa slovenske strane granice bili su vrlo uobičajeni.
Nastavak školovanja učenika završnih razreda odvijao se upisom u srednje škole u Lendavi, Ljutomeru i Ormožu. Prijevoz u srednje škole u Sloveniju odvijao se takozvanim radničkim autobusima na dnevnoj bazi.
Donje Međimurje
Donje Međimurje ne graniči direktno sa Slovenijom, a veze sa Slovenijom do uvođenja granice bile su gospodarske, trgovačke i obrazovne. Najveći broj Međimuraca otišao je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Sloveniju na školovanje u srednju školu. U cijelom Međimurju tih godina postojale su četiri srednje škole u Čakovcu (Općina Čakovec imala je 120.000 stanovnika) koje su mogle upisivati 1/3 učenika završnih razreda, ostali su morali putovati u Varaždin, Zagreb ili u Sloveniju.
Slovenske strukovne škole su tih godina učenicima završnih razreda nudile nastavak školovanja, u srednjim školama u Sloveniji boravak u učeničkom domu a različite firme osigurale su obaveznu praksu i stipendiju. Imamo primjere gdje je 50 % učenika završnih razreda osnovnih škola u Donjem Međimurju nastavilo školovanje u Ljubljani, Mariboru, Domžalama, Jesenicama.
Već prije spomenuta međimurska orijentacija za praktičnost i radinost uz veliku sličnost jezika i mentaliteta u organiziranim sredinama pomogla je Međimurcima da su ubrzo pronašli svoja mjesta u radnim i društvenim zajednicama slovenskog društva.
Veliki broj srednjoškolskih učenika iz Međimurja družio se zajedno u školi, učeničkom domu komunicirali su međimurskim govorom, naučili slovenski standardni jezik (hrvatski standardni jezik nikada u potpunosti nisu savladali).
Vezu s Međimurjem su održavali tjedno ili mjesečno, naime u to vrijeme svaku je nedjelju vozio posebni vlak na relaciji Kotoriba-Ljubljana, a petkom se na relaciji Ljubljana-Kotoriba vraćala druga kompozicija vlaka. Bila je uvijek puna i u njoj su se susretali svi Međimurci iz Slovenije.
Novostečeno znanje i nove tehnologije usvojene u školi i na radnom mjestu u Sloveniji, primjenjivale su se u Međimurju kod izgradnje vlastitih kuća ili otvaranja obrta (većina Međimuraca je izgradila kuće u Međimurju).
Slovenske građevinske firme imale su jaku građevinsku operativu koja je izvodila najzahtjevnije građevinske objekte širom Jugoslavije i svijeta. Poduzetni Međimurci stekli su znanje, doškolovali se u svojim strukama te polako zauzimali vodeća i odgovorna mjesta u različitim gospodarskim subjektima. Društvene i vjerske aktivnosti su individualne, pojedinci sudjeluju u slovenskim kulturnim, vatrogasnim, planinarskim društvima na osnovi svojih afiniteta. Međimurci se većinom u Sloveniji druže između sebe (rodbina, kumovi, školski prijatelji) i odlaze redovno u rodni zavičaj posjetiti rodbinu i prijatelje.
Hrvatska društva su nastala početkom devedesetih godina prošlog stoljeća raspadom bivše državne tvorevine. Prvo razdoblje, buđenja nacionalne svijesti kroz zajedničke elemente kao što su jezik, vjeroispovijed, kultura, povijest i zajedničko porijeklo dovelo je do potrebe samoorganiziranja Hrvata u Sloveniji. Zajedno s uspostavljanjem diplomatskih, turističkih i gospodarskih predstavništva Republike Hrvatske nastajala su hrvatska društva. Prvobitna osnovna djelatnost društava bila je sakupljanje humanitarne pomoći matičnoj državi koja je bila zahvaćena ratom.
U drugom razdoblju društva su se bavila organizacijom predstavljanja hrvatske kulture a pojedina su imala i vlastitu produkciju tradicijske kulture. Veliki broj Međimuraca se uključio u osnivanje prvih društava (po regionalnoj pripadnosti bilo ih je najviše u Sloveniji) u Ljubljani i Velenju osnovana su velika Kulturna društva s nazivom Međimurska.
Narodne međimurske pjesme bile su upravo kao jedan od argumenata za osnivanje folklornih, tamburaških i dramskih sekcija s vlastitom produkcijom na međimurskom govoru. U multikulturnoj Lendavi koja geografski graniči s Međimurjem, Hrvatsko kulturno društvo Pomurje, čije je poslanstvo očuvanje hrvatske kulture i jezika, od samog osnutka uspjelo se integrirati u svoju lokalnu zajednicu i postati most suradnje između Općine Lendava i Međimurske županije, uz veliku pomoć iz Međimurja. I dandanas članove ovog društva i Hrvate u Pomurju svi nazivaju Međimurci.
Međimurci su rođeni u etnički najčišćem hrvatskom kraju. 96 % Hrvata s pripadnicima drugih naroda susreću se izvan Međimurja te ih ocjenjuju po karakternim osobinama a ne po stereotipima ili predrasudama.
Možda je i to razlog da svoj Hrvatski identitet ne ističu bez potrebe jer se on njima podrazumijeva sam po sebi. Zbog brojnih navedenih razloga kritički ocjenjuju nepotrebno uveličavanje svoje ili tuđe narodnosti. Narodna pjesma Međimurje kak si lepo zeleno, neslužbena Međimurska himna govori o poštivanju svojih bližnjih.
“
Tu me moja draga majka rodila
Tu me ona prva v’cirkvu vodila
Boga molit, bliznjeg ljubit vučila
Boga molit, bliznjeg ljubit navčila
”
O identitetu Međimuraca postoji jako malo znanstvenih radova.
Za svoj članak koristio sam sljedeće izvore:
1. Heršak E., Šimunko J. (1990): Međimurje-povijest, identitet i seobe, izvorni znanstveni rad
2. Škijan F. (2019): Život pograničnog stanovništva, studija slučaja Međimurje.
