Važan dio našeg doživljavanja čine čuvstva ili emocije. Mnoge muke trpimo upravo radi emocija, a ne radi stvarnih problema.
Čuvstva definiramo kao psihičke procese s kojima vrednujemo sebe i druge, ocjenjujemo da li neka situacija ili osoba ima za nas ugodne ili neugodne posljedice. Situacije koje ocjenjujemo da će za nas imati ugodne posljedice nas privlače i izazivaju prijatna čuvstva, dok ćemo neugodne situacije najčešće izbjegavati. Netom po rođenju beba izražava osnovna čuvstva – ugodu i neugodu. Ta se kasnije diferenciraju u sve kompleksnija. Osnova za mogućnost doživljavanja i izražavanja emocija je prirođena, njihova raznolikost i dubina pa ovise o učenju. Učenje doživljavanja i izražavanja emocija ovisi o modelu (osobama) koje dijete iz svoje okoline oponaša. Čuvstveno siromašna okolina – manji broj osoba, prikrivanje čuvstava, izražavanje samo osnovnih čuvstava ili izražavanje uglavnom negativnih čuvstava – rezultirat će u većoj mjeri s nižim stupnjem čuvstvene zrelosti. Čuvstvena zrelost se odražava na više područja: sposobnosti kontroliranja doživljavanja i izražavanja čuvstva, raznolikosti i dubini doživljavanja i izražavanja, doživljavanje primjerenih čuvstava određenoj situaciji i kulturi. Laičko mišljenje je da čuvstva ne možemo kontrolirati što nije točno. Čuvstva je teško nadzirati, ali moramo upotrijebiti određeni napor kao što je to kod većine učenja novog gradiva. Pretjerano potlačivanje izražavanja i doživljavanja čuvstva jednako tako nije funkcionalno jer osiromašuje naš psihički svijet, usmjerava nas k upotrebi obrambenih mehanizama i neprimjerenom doživljavanju realnosti.
Psiholozi razlikuju preko pedeset (50) različitih čuvstava (čuvstva koja se odnose na sebe, na druge, kognitivna čuvstva, estetska čuvstva, socijalna čuvstva, itd). Određena čuvstva doživljavamo kao teška, neugodna (žalost, ljutnja, ljubomora), druga pa želimo doživljavati što češće (radost, ponos, ushićenost). No, usprkos činjenici kako „mila“ su nam pojedina čuvstva, sva imaju svoju životnu funkciju. Ljutnja je važna jer nas motivira kod savladavanja raznih prepreka, žalost nam pomaže da se umirimo i reorganiziramo svoje ponašanje, veselje nas usmjerava k određenom cilju. Iako nam je neugodan, strah ima važnu ulogu jer nas štiti pred opasnim situacijama. Zaradi straha ne hodamo po sredini ceste, pravilno se prehranjujemo ili pravovremeno naučimo neko gradivo. Čuvstva djeluju kao motivatori, pomažu nam u prilagođavanju na nove situacije, usmjeravaju naše ponašanje i daju određeni ton različitim životnim situacijama. Čuvstva vrše pravilnu ulogu ako nisu previše intenzivna. U suprotnom slučaju radi se o nefunkcionalnim čuvstvima. Tako intenzivna ljutnja može prerasti u bijes ili agresiju, strah u paniku, veselju u euforiju. Nefunkcionalnost čuvstvovanja se pokazuje u manje prilagođenom ponašanju i za pojedinca to znači neučinkovito ponašanje. Iako govorimo da ljubimo sa srcem, strah imamo u želucu ili nogama, a žalost u prsima, sva čuvstva doživljavamo u mozgu. Navedene izreke najvjerojatnije proizlaze iz toga da se kod čuvstvovanja događaju promjene na fiziološkoj razini (ubrzano disanje, povećana temperatura, brži puls, znojenje, i dr.), na razini ponašanja (položaj tijela, mimika i geste) i u procesu mišljenja. Većina današnjih istraživača sa područja neuroznanosti smatra da su kognitivni procesi podloga za čuvstvovanja, odnosno naše mišljenje i stavovi određuje koje čuvstvo ćemo doživjeti. Npr. ako mislimo da je brza vožnja opasno, u takvoj situaciji ćemo doživjeti strah. Ako mislimo da je brza vožnja sigurna i omogućava da prije stignemo na cilj, doživjet ćemo ushićenost, prijatno očekivanje ili veselje. Doživljeno čuvstvo, dakle, ovisi o našoj ocjeni situacije.
Važno je razumjeti da su sva čuvstva dobra i potrebna, ali ih je važno prepoznati, razumjeti i kontrolirati.
Mag. Jasna Vuradin Popović, prof. psih.
