Gost u lokalu naruči konobaru: „ Molim vas čaj bez limuna“. Nakon nekog vremena, vrati se konobar: „Oprostite, nemamo čaja bez limuna, želite li bez nečeg drugog?“. Navedena situacija zasigurno je kod mnogih čitatelja izazvala doživljaj smiješnoga. Radi se o čuvstvu koje izazove neočekivana, neobična i kreativna asocijacija. Doživljaj smiješnoga značajka je isključivo ljudi i spada među socijalna čuvstva. Veća je vjerojatnost da će biti doživljaj smiješnog veći ukoliko se nalazimo u društvu drugih ljudi, nego kad smo sami, što znači da drugi pobuđuje viši stupanj emocije. Socijalna čuvstva imaju funkciju prilagođavanja. U širem kontekstu govorimo o smislu za humor koji je rezultat naše mentalne predstave, odnosno neočekivana kombinacija dvije nespojive ili teško spojive situacije. Načini doživljavanja i iskazivanja humora su različiti, prema klasifikaciji koju je predložio Monro (1988), razlikujemo 3 skupine teorija humora: teorije superiornosti, teorije olakšanja i teorije nekongruentnosti. Teorija superiornosti, jednih od najstarijih , najbolje se reflektira u citatu Thomasa Hobbesa:„ Strastveno smijanje nije ništa drugo negoli iznenadna slava koja proizlazi iz naglog poimanja određene uzvišenosti u nama uspoređujući se s nemoći drugih ili s nekadašnjom vlastitom nemoći “ (Raphael, 1991, str. 10). Ova teorija sagledava humor kao način na koji se ostvaruje vlastita želja za postizanjem superiornosti nad nekim drugim. Gruner (1978) kaže kako superiorni humor pomaže u izbjegavanju agresivnog ponašanja, dok Feinberg (1978) navodi kako to i jest jedna vrsta agresije, ali upakirana u nenasilnu i socijalno prihvatljivu formu (Lynch, 2006). Potkrepu toj teoriji vidimo u raznim etničkim, spolnim i rasnim vicevima, vicevima koji obrađuje ponašanje plavuša, ljude raznih zanimanja ili seksualnu tematiku. U većini slučajeva doživljavamo nadmoć s glavnom idejom „nisam ja takav!“. Za konstruktivno djevovanje u odnosu do samog sebe i do drugih, poželjno je da tu vrstu humora prepoznajemo i se zapitamo koja moja potreba nije zadovoljena da moram iskazivati nadmoć na takav način. Teorije olakšanja objašnjavaju humor kao načinu rasterećenja napetosti u stresnim i neugodnim situacijama u kojima inače doživljavamo emocije poput straha, tuge, gnjeva ili srama. Humor u danom trenutku omogućuje percipiranje zabavnih i neskladnih aspekata situacije što posljedično mijenja pojedinčevu perspektivu i blokira doživljavanje neugodnih čuvstava (Freud, 1928). Zadovoljstvo humorom proizlazi iz oslobođene energije koja bi inače bila povezana s bolnim doživljajima. Freud smatra humor „ rijetkim i dragocjenim darom“ te smatra da je „najuzvišeniji od svih obrambenih mehanizama“. Česta je oblika humora na svoj račun s čime ublažimo osjećaj neadekvatnosti, no pretjerano ismijavanje samog sebe može izazvati neugodu kod drugih, također je pokazatelj slabijeg samopoštovanja. Teorije nekongruentnosti osnove humora nalaze u kognitivnom procesiranju, iako ne isključuju potpuno motivaciju za superiornošću i olakšanjem. S obzirom na to da čovjek po svojoj prirodi teži psihološkoj želji za dosljednosti unutarnjih okvira i vanjskog svijeta, humor se prvenstveno javlja kao reakcija na percipiranje nesklada, odnosno diskrepancije opaženog događaja i očekivane norme. Upravo je zato, u okvirima ovog stajališta, humor kognitivno utemeljen jer ovisi o pojedinčevoj sposobnosti percipiranja događaja, ljudi ili simbola (Lynch, 2006). Osoba se počinje smijati u trenutku kad dođe do neočekivanog povezivanja situacija, predstava i uviđanju novog smisla. Na taj način su neočekivane asocijacije povezane sa kreativnošću i inteligencijom. Postojanje različitih teorija najvjerojatnije govori u prilog činjenici da nam doživljavanje smiješnog i smisao za humor omogućavaju zadovoljavanje različitih psiholoških potreba (prilagođavanje socijalnim normama, osjećaj superiornosti, izražavanje agresivnosti, kognitivno funkcioniranje). Različite kulture njeguju različite vrste humora. Za osobnu zrelost su značajniji netendenciozni humor, dakle koji nema namjeru nekoga poniziti i predstaviti ga u slabom svjetlu, odnosno humor koji temelji na kreativnom povezivanju različitih predstava bez namjere da se pozivamo na slabe strane pojedinca ili grupe. Češće doživljavanje humora donosi subjektivnu dobrobit, a odnosi se na kognitivno i afektivno vrednovanje vlastitog života u cjelini, uključujući emocionalne reakcije na životne događaje te kognitivno prosuđivanje vlastitog zadovoljstva i ispunjenosti. S obzirom na to da je ovaj konstrukt vrlo širok i višeslojan, on kao takav uključuje iskustvo ugodnih emocija, niske razine negativnih raspoloženja i visoko zadovoljstvo životom.

Mag. Jasna Vuradin Popović, prof. psih. 

Autor karikatura: Srećko Puntarić – Felix – Većernji list